Sunday, December 25, 2011

How you doin'?

Kad me ljudi pitaju:
"A kakvu muziku ti slušaš?"
najčešće odgovaram sa:
"Zavisi od raspoloženja."

Plavo (Stomu Yamashta, Steve Winwood, Al Di Meola - Solitude/Nature)

Šareno (Focus - Carnival Fugue)

Sivo (Hawkwind - Carnival Fugue)

Belo (Kate Bush - December Will Be Magic Again)

Sunday, December 18, 2011

Kakofonija

Sve je počelo kakofonijom. Bila je to kakofonija izgrađena oko pompeznog centralnog motiva.



Tražeći protivtežu, našao sam oslobođenje.



Bio sam preporođen. Svet je bio mutan i smislen.



A kada je pao mrak (tako to biva) zvonila je - tišina.



Sunday, May 15, 2011

Sneg

Bio je baš topao dan. Bilo je sparno, jedva se disalo. Doduše, spremala se kiša. Eto, za neki sat će biti pljusak.
Sedeo sam u Pionirskom parku i razmišljao ni o čemu (kao po običaju) kada se desila magija o kojoj bih da napišem par reči. Dunuo je malo jači vetar. Ništa posebno. Ne bih ni primetio da nije počeo da pada sneg svuda oko mene.

Park je bio pun maslačaka. Doživljaj je bio potpuno nadrealan. Na trenutak sam stvarno pomislio da pada sneg i da ja sedim tu na suvoj klupi u majici s kratkim rukavima i toplo mi je, i sneg ipak pada. Fenomenalno.

I onda sam se setio ove cvetne pesme koju dugo već nisam čuo. Nadam se da će vam se svideti. Žmurite.


I još jedna, dečija.



Wednesday, May 4, 2011

Fads, Part 2

(sa blagim zakašnjenjem i izvinjenjem)

"He was too old to rock'n'roll, but he was too young to die". Jethro Tull istražuju ovu misao i formiraju priču oko nje. Ray je bajker, i njegovo vreme je prošlo. On polako postaje bolno svestan te činjenice.

Jedan drastičan korak kasnije, on se budi u potpuno novom okruženju.


Dok se "Quadrophenia" fokusirala na pojedinca i njegov doživljaj trendova, ovde imamo priču o trendovima samim po sebi. Do "Too Old To Rock And Roll, To Young To Die", Ian Anderson (mozak iza muzike Jethro Tull) je imao dovoljno vremena da se izvešti u pisanju koncepata. Jedna lepa osobina koju ovaj album ima je da mogu da vam pustim pesmu iz središta koncepta "From A Deadbeat To An Old Greaser" i da se ne brinem o spoilovanju doživljaja, za slučaj da uzmete na sebe obavezu da preslušate album:


Oni koje zainteresuje dijalog će verovatno želeti da istraže pojam "beatnik", kao i da nakon toga ponovo odslušaju "Quadrophenia" ako još nisu.

Ray kao lik uopšte nije nešto preterano dopadljiv, ali Ian, kao pravi "rock minstrel", nadoknađuje svojim pripovedačkim sposobnostima. Album je prosto preplavljen egzistencijalnom diskusijom. Preporučujem ga svima vama koji "se tražite" i "pitate se čemu sve to". Ian (kao po običaju), ne nameće svoja viđenja rešenja, ali daje odličnu osnovu za kontemplaciju i diskusiju.

Muzika je, nekarakteristično za Jethro Tull (opet, kao po običaju), snažno usmerena ka tome da tekst izađe u prvi plan, i da se Ianove rečima izražene misli što lepše portretišu. Slično filmskoj muzici, recimo. Funkcionalno.

Ne bih da gnjavim previše. Idite slušajte. :) Vredi tih 40 minuta koliko će vam oduzeti.

P.S. Čisto da se ogradim - ovaj album nikako nije reprezentativan za Jethro Tull. Jethro Tull su veoma kompleksan bend sa više slojeva specifičnosti, i nema tog blog posta u kojem ću sve što su radili što je interesantno moći da pokrijem. Fokus ovog bloga je na konkretnoj temi konkretnog albuma.

Saturday, April 23, 2011

Fads, Part 1

Ovaj je malo duži. :)

Britanska grupa "The Who" će većini moderne (napomena: ovo je cinična upotreba reči "moderne" - vidi ovu rečenicu kad pročitaš ceo blog) publike biti poznata po uvodnim špicama za kojekakve serije. Ovaj blog neće razgovarati na tu temu.

"The Who" su, na početku svoje karijere, bili definišući muzički izbor "mod" pokreta.

Modovi su bili prirodan nastavak Keruakove "beat" generacije (ili su barem tako mislili) iz pedesetih. Poslednji izdanci su trajali negde do pred kraj šezdesetih, a celo to vreme su bili smešteni u engleskoj. Naziv je skraćena varijanta reči "modernist" - oblačili su se po italijanskim trendovima, gledali da imaju urednu frizuru, često su nosili stare vojničke kapute preko svojih finih custom-made odela. Radli su amfetamine da bi mogli da đuskaju po celu noć. Interesantno je da su prezirali alkohol, kao i npr. marihuanu. Nije im cilj bio da se istripuju - samo da mogu da što duže ostanu u svom svetu koji nije "trad". Oni to uopšte nisu videli kao klasično drogiranje. Mislim da to tada čak nije ni bilo nelegalno. Na ulici, njihov simbol prepoznavanja je bio skuter - najčešće vespa. Improvizovali su vespe na raznolike načine. Dodavali ogledala, farbali ih u više od tri boje sa raznolikim šarama itd.



Slušali su muziku inspirisanu R'n'B-om, soulom, ali isključivo moderne varijante. Specifična sorta jazz muzike je nastala posebno za njih.


Kulturološki je značajno primetiti da su "rokeri" rasli u broju u istom periodu. Pričamo o "greaserima" - kožne jakne, besni motori, glasna muzika, snažan mačo trip kod muškaraca. Modovi i rokeri su se generalno mrzeli, i započinjali ogroman broj veoma ozbiljnih tuča na engleskim ulicama. Obarali su jedni druge sa motora na auto-putu. Ozbiljna stvar.

"The Who", koji su tada svirali svoju varijantu crnačke muzike su se našli u sred cele te priče u principu ni krivi ni dužni. Sami su uzeli na sebe mod odore na kratko vreme i uživali ogromnu popularnost u tim krugovima.

Elem, kao i kod većine "fad"-ova (postoji li reč u srpskom jeziku za ovo?), mod ideja je izumrla kada su njeni začetnici bili primorani da osnuju sebi porodice, da zarađuju neke ozbiljnije pare. "The Who" su prešli u neke nove vode, ali osetili su se dužnim prema toj deci, nekako. '73 su snimili album "Quadrophenia", a '79 je snimljen odličan film sa istim nazivom, koji je veoma moćna dopuna albumu. Ako ćete se baviti albumom, slobodno pogledajte i film. Proizvoljnim redosledom.

Album "Quadrophenia" odskače od svega što su "The Who" radili pre toga, na mnogo načina.  Njihov prethodni konceptualni album "Tommy" je solidna uvertira za "Quadrophenia" u muzičkom smislu, i bukvalno može da se oseti kako je bend sazreo na "Tommy"-ju da bi od "Quadrophenia" napravio veoma solidan work-of-art. (ništa protiv "Tommy"-ja. Ako niste, slušajte i gledajte "Tommy", a ja ću da probam da ne digresiram, majke mi :) )

Koncept je smešten u glavu mladog moda. U pitanju je svevremenska priča o uklapanju koju svi dobro znamo. Suptilnost kojom vam se "The Who" uvlače pod kožu je prosto neverovatna. Kao i dubina sa kojom posmatraju problem. Dečak ima sve klasične probleme kao što su odbačenost od roditelja, pa potom i od sopstvenog društva. Devojka u koju se zaljubljuje koja ga prihvata pa odbacuje. Ono što svi znamo, i verovatno smo sami iskusili. Potpuni trip je što je Townshend primenio psihološki pristup (inače moja najveća zamerka albumu "Tommy" je baš što je tekst zloupotrebljen za svrhu pripovedanja - deluje mi nesnađeno zbog toga). "Quadrophenia" vas prosto mami na identifikaciju sa protagonistom. Verovatno pomaže činjenica da je liku svaki član benda doprineo po malo svojom ličnošću. Otud i naziv albuma. S tim da, Townshend u jednom razgovoru sa novinarima izjavljuje da taj like nije "sačinjen" od članova benda, već bi se u svakom članu benda mogla naći jedna bitna karakteristika koja se nalazi i u protagonisti priče. Dakle veza je pre obrnuta.


Pukim preslušavanjem albuma, priča kao takva možda neće ispasti suviše koherentna. Za film to ne važi. Film možete odgledati da ni ne skontate da je prethodno snimljen konceptualni album koji pokušava da bude artsy-fartsy. I jedno i drugo delo su odličan memento mod kulture, kao i upozorenje budućim generacijama (po mom mišljenju, film malo više ovo prvo, album ono drugo). Takođe, jedna veoma lepa stvar kod filma je da ne pokušava da bude mjuzikl, ili otelotvorenje-rok-opere ili kako god pompezno možete to da nazovete. U filmu muzika igra značajnu ulogu, ali ne pokušava da bude dominantna (opet, zamerka "Tommy"-ju što mu to nije uspelo).

Što se samog zvuka albuma tiče - nema spora, postava je odlična. Townshend je dopustio sebi da se (kao autor) baš iživljava i na nivou albuma i na nivou pojedinačnih pesama. Moja lična zamerka pada na malo preveliku repetitivnost. On to naziva lajtmotivima, ja to nazivam reciklažom. Ne znam. Stvarno mislim da malo preteruje. Ali to je subjektivna opaska, i pretpostavljam da ne mora svakome da zasmeta. Slična zamerka ide i na neke pojedinačne pesme. Konkretno, za oko mi je zapao "Doctor Jimmy" koji traje 8 i po minuta, a ja se sve osećam kao da je to zapravo normalna pesma koja je stavljena dva puta na repeat nakon što se završila.

Izvesni izvori po internetima tvrde da Daltrey na ovom albumu postiže vrhunac svojih vokalnih sposobnosti. Nisam toliko hrabar da tvrdim tako nešto, ali utisak svakako jeste dobar. Čovek se trudi i to se oseća. Moon autentičan na bubnjevima kao i uvek. Townshend se malo više odvažio sa sintisajzerima nego inače, i to generalno dobro funkcioniše.

Osnovna četiri elementa ličnosti našeg protagoniste se i muzički upredaju, ispredaju i razvijaju kroz album, što je skroz interesantno za analizu i udubljivanje.

Sve u svemu, moj lični utisak je da je "Quadrophenia" obavezno štivo za adolescente i tinejdžere, posebno one koji dozvoljavaju sebi da im kulturološke struje značajno utiču na život. Za one matorije će ova priča možda biti manje interesantna direktno, ali obećavam da im neće biti dosadno. Živi mi bili.


Edit: film može ako se ne varam prilično lako da se nađe na torentima, a album možete da nađete i preslušate na gruvšarku, a možda i na youtube ako vas ne mrzi da idete pesmu po pesmu. Na gruvšarku, tražite Quadrophenia, naći ćete nekoliko varijanti albuma. Interesuju vas onaj par kod kojeg piše "Quadrophenia (disc 1)" i "Quadrophenia (disc 2)" pošto ostali nisu kompletni.

Sunday, April 17, 2011

Varijacije na temu

Su čudna stvar.

Prvo beše Blind Willie Johnson.


Moderan slušaoc bi se verovatno smorio nakon minut-dva. Ipak, Nick Cave je video neki potencijal u pesmi. Neku dubinu.


A Depeche Mode vole Nick Cave-a. Samo što vole i đusku.


A šta vi mislite o obradama? Ili pozajmljivanjem ideje / teme / koncepta?

Sunday, April 3, 2011

Sedam

Trenutak tihe meditacije.


Heihači. Najveseliji je morao da padne prvi.
Gorobei. Kao pravog taktičara, pobedio ga je haos.
Kjuzo. Nepobediv oči u oči. Nije voleo da ubija.
Kikučijo. Žrtvovao se zarad drugara. Častan bez časti.

Kacuširo voli, Šičirodži ne skida smešak s lica, a Kambei će živeti večno.

Monday, March 28, 2011

Home, pt. 2

Verovatno ste na dugom putu,


preko mora, preko gora,



ali na kraju svi, ama baš svi


moramo da se vratimo korenima.


A što da ne!






Sunday, March 20, 2011

Home

Pisanje konceptualnih albuma je veoma pipava stvar. Slušaocima je lako da pljuju očigledne nesavršenosti, kao i da se ograđuju od "kompleksnosti" koje deluju kao da su neizbežan element svakog konceptualnog albuma. Rodžer Voters je jedan od heroja koji se rado upušta u ovaj nezahvalan posao.



Bili je 23-ogodišnji momak koji vegetira. Ne govori, ne kreće se. Samo postoji. O njemu se brine njegov brat blizanac Beni. Bili čuje radio talase. Razume ih, i pokušava da komunicira preko njih. Jedne večeri Bili i Beni idu u šetnju. Beni priča Biliju kako je izgubio posao jer je nekome odozgo odgovaralo da zatvori rudnik, kada nailaze na prodavnicu koja trguje električnom opremom. Beni, ogorčen nepravdom materijalističkog sveta koji ga okružuje, krade bežični telefon iz prodavnice. Policija iste večeri nepravedno optužuje Benija za ubistvo taksiste i vodi ga u pritvor. U čitavoj gužvi, Beni sakriva ukradeni telefon u kolicima svog brata. Bili ubrzo uspeva da iskoristi svoj dar da preko telefona pristupi BBC-evom kompjuteru za sintetizovanje glasa i uključuje se u emisiju na lokalnoj stanici "Radio K.A.O.S.". On započinje isprekidan razgovor sa voditeljem Džimom, koji saoseća sa njim i sluša njegovu priču. Bili priča o nepravdi koja je zadesila njegovog brata. Džim saznaje da je Bili iz Velsa, i da pati jer ga je Benijeva žena poslala kod ujaka u njemu neprirodni Los Anđeles. Bili je besan. Sada je sposoban je da upravlja električnim svetom oko sebe, od semafora do najsofisticiranijih vojnih mašina. Objavljuje da će izvršiti nuklearni napad na sve velike gradove u svetu. Dolazi do preispitivanja vrednosti, dok Bili odbrojava poslednja četiri minuta čovečanstva. 3, 2, 1. Tišina. Ništa se ne dešava. Bili je samo hteo da svi nauče lekciju. "You, me, the powers that be".

Voters ovim albumom šalje poruku čovečanstvu. Pesma "Home", oko koje se čitav album izgrađuje, može, zavisno od čitaočevog stava, da se shvati kao poezija, manifest, ili filozofsko pitanje. Njena snaga je uvećana smeštanjem u polu-magični kontekst albuma. Karakteristično za Votersov rad, pukim preslušavanjem nije lako uhvatiti konkretnu priču, ali poruka je više nego jasna. Voters se potrudio, pa je brojne detalje (koje nisam pomenuo) razbacao na više medijuma, čime traži od nas dodatni napor. Voters zahteva aktivnog slušaoca. Njegov životni rad je, inače, fokusiran baš na to da podstakne publiku na korišćenje sopstvenog mozga.

Ko je voljan, nek istražuje.

Sunday, March 13, 2011

Arogancija

Veza između progressive rock muzike i punk pokreta je jasna kao dan.

Hajde sada da kratko uživamo u činjenici da sam uspeo da sročim rečenicu zbog koje bi se engleski seljak udružio sa lordom protiv zajedničkog neprijatelja.

Što više slušamo progresivce, to više stičemo utisak da im je jedini cilj u životu da budu drugačiji. Jer, zaista, izvesni izvođači su spremni da naprave ne-muziku i da je nazovu muzikom samo da bi time postigli nešto novo. U tom smislu, pankeri i progresivci zaista imaju sličnosti u pristupu stvaranju.

E, Peter Gabriel je panker među progresivcima.

Pričamo o čoveku koji:
U okviru grupe Genesis, Peter Gabriel je imao svoju prvu priliku da pokaže stvaralačku snagu. Kao tekstopisac se bavio raznim temama - provokativnim, poetičkim, naučno-fantastičnim, klasičnim, apstraktnim, kao i raznovrsnim kombinacijama pomenutog. Bend (u svojoj najfamoznijoj postavi: Phil Collins, Steve Hackett, Mike Rutherford, Tony Banks) je bio više nego sposoban da ga prati. Živi nastupi su opisivani kao prave pozorišne predstave, sa sve razrađenom šminkom, scenskim dizajnom, čak i pirotehnikom. Čitave priče su pričane na sceni.

Ipak, iznenađenja tek dolaze. Gabriel se nakon odvajanja od Genesis tek upustio u isprobavanje. Ne bih zalazio u priču o konkretnim albumima ili pesmama - mada nije da nema šta da se priča. Interesuje nas Gabrielova neustrašivost pred baukom kojeg su mnogi prog izvođači elegantno izbegavali - muzički spot!

Ma koliko se trudili, nećete naći puno spotova progressive bendova. Zli jezici bi rekli da je to zbog toga što su sve bitne prog grupe nestale posle 70ih ... (nervozna pauza) ... Dakle.


Progresivci ne vole kamere. Tako se ispostavi. Verovatno im je medijum suviše ograničen (jedna interpretacija umesto duboke visokointelektualne slobodne forme koja je muzika i tako te dugačke reči). Gabriel je odlučio da to jednostavno nije tako. Igrao se sa novom tehnologijom isto onako slobodno kao što su se muzičari oko njega igrali instrumentima. Otkrivao je načine da produbi misao kroz sliku i uspeo da ponudi gladnom slušaocu kolačić više od ostalih.


Do sada linkovani spotovi prikazuju baš to njegovo "igranje tehnologijom" koje mu je praktično postalo zaštitni znak. Stop-motion, suptilne montaže, usporavanje i ubrzavanje toka vremena. Naravno, Gabriel nije jedini koji je ovo radio. Osamdesete su prepune psihodeličnih spotova i blesavih trikova sa kamerom. Gabriel je uspeo da zadrži svoju distancu od običnog sveta time što njegovi eksperimenti nisu čudni samo da bi bili čudni. Oni funkcionišu. Naravno, ne moramo se baviti trikovima da bismo imali dobar spot:


Gabriel je star čovek. Pogledajte ga samo.






Ne, čekaj ... pogrešna slika ...


Ali ga to ne sprečava da vozi biciklu na sceni:


Ili da i dalje radi isto što je radio kad je bio mlad, doduše, na nov način:


Arogancija je kada mator čovek piše muziku tako da nama razmaženim slušaocima ne smeta činjenica da je istom tom matorom čoveku od matorosti propao glas. Kako drugačije opisati takvo ponašanje?

Sunday, March 6, 2011

Usamljeni čamac na zvučnom talasu


Dragi moji, danas ćemo pričati o jednom sasvim nepravedno zapostavljenom albumu. Radi se o istinskom remek-delu progressive muzike, i jednom od retkih pravih muzičkih bisera sa naših prostora. Ime "Indexi" većinu nas asocira na pop pesmice, muziku za đusku, ili čak, u nedostatku boljeg izraza - rokić.

Album "Modra rijeka" nikako nije naivno štivo. U pitanju je pravo malo umetničko delo koje će malo koga ostaviti ravnodušnim. Počinje stihovima:


Pisac je Mehmedalija Mak Dizdar. Mak je (nama) slabo poznati bosanski pisac koji je pisao sredinom dvadesetog veka. "Indexi" su se osetili dovoljno hrabrima da mu posvete album. Čujmo.


Prva strana albuma (pesme "Blago", "Brod" i "More") je ispunjena sažetom poezijom i ambicioznijim muzičkim pokušajima. Gotovo dolazimo do utiska da je tako osmišljena da dovede slušaoca u kontemplativno stanje. Ovde, između ostalog, u svojoj punoj snazi dolazi do izražaja autentični gitarski zvuk grupe "Indexi". On je gotovo mistično neuporediv sa bilo čime što ste mogli do sada da čujete, što se odlično uklapa u ambijent albuma. "Indexi" nam iz pesme u pesmu otkrivaju deliće Dizdarove životne filozofije. Bivamo pozvani na unutrašnji monolog o motivima kao što su smisao života, ljubav i lepota.

Druga polovina albuma počinje, kao i prva, recitovanjem:


Ovaj put nailazimo na nešto življu muziku i jasnije sročene stihove. Pesme "Slovo o čovjeku" i "Pustinja" bi čak mogle da se dožive kao nešto tipičnija ex-yu rock muzika. Pažnja nam blago luta dok se njišemo uz zavijanje gitare i drhturav glas Davorina Popovića. Zatim nailazi repriza manje-više centralnog motiva sa prve strane u pesmi "More II". Album kulminira muzičkim izvođenjem pesme recitovane na početku.


Mak Dizdar blista kao pravi majstor arhaičnog jezika. Uz ovaj album, pred našim očima se otkriva čitav novi svet, u kojem Dizdarov jezik i avangardna muzika "Indexa" deluju simbiotično. Ko bi poverovao da jedno takvo umetničko delo može biti ovako pitko?
Toplo preporučujem preslušavanje albuma uz šolju čaja, sa odštampanim tekstovima negde pri ruci.
Živeli.

Sunday, February 27, 2011

Moj Najbolji Prijatelj

Svi ga imamo. Ovde ne mislim na čoveka koga smatrate za najboljeg prijatelja od svih prijatelja koje imate. Pričam o čoveku koji je kao prijatelj najbolji za vas. Kako to?

Pa, to je onaj čovek koji ima potpuno drugačiji muzički ukus od vas, ali se ipak odlično slažete. Nikada nije pokazao trud (ili jeste, kao, na nedelju dana, pa odustao) da razume šta je to što vi slušate, a ni vi niste ništa bolji od njega. Svaki put je strašna prepirka i natezanje kad se odlučuje gde će se izaći uveče. Ako imate dovoljno iskustva, možda ste čak razradili neki kompleksan sistem čudnih pogleda kojima se dogovarate, ali to dogovaranje je i dalje žestoko natezanje. Možda ste već batalili izlaske uveče i nalazite se isključivo na pivu u podne / čaju u pet, zavisno od nacionalnosti.

Što se mene tiče, muzika je stvar trenutka. Nekad ćeš slušati ovo, nekad ono, božemoj. Društvo to uglavnom ne razume baš najbolje. Tapšu vas po ramenu kad okačite njihovu omiljenu pesmu na svoj fejsbuk zid i kucaju komentare poput "ohohoho!". I'm a dreamer, pa verujem da zapravo većina ljudi baš isto tako, mada svojim ponašanjem i stavovima iz nekog razloga uporno pokušavaju da poreknu taj svoj, sasvim normalan pristup muzici. Elem, ovo o čemu ću pisati mora da ste doživeli. Ako tvrdite da niste, smatraću vas jednostavno za zlogzlog lažova koji želi da mi nabija komplekse. Razgovarate sa svojim Najboljim Prijateljem o muzici. Desilo se, eto! Obećali ste sebi da ćete izbegavati temu, ali bili ste kod nekog na gajbi i bila je opuštena atmosfera i svi ste malo pocirkali, i neko je krenuo da priča nešto što nije trebalo da krene da priča i stvari su krenule svojim tokom. Pa idemo redom:

Ako je vaš Najbolji Prijatelj metalac, pre ili kasnije će morati da se pokrene priča o nekoj specifičnoj sorti metala. Vi niste baš vični metalu i ne uspevate najbolje da shvatite razlike, ali vaš prijatelj će vam sa iskrenim ubeđenjem ukazivati na drastične razlike između doom i melodic death metalā. Vama sve to zvuči kao vrištanje i jednostavno buka, ali trudite se, trudite se! Čitava situacija kulminira puštanjem nečega što "možete da svarite", ili je, njegovim rečima, "lagano". Metalci su, ipak, iako ponekad malo neartikulisani kad je odbrana njihove muzike u pitanju, stvarno dobri drugari. Umeju da budu kul ljudi za bleju, ispijanje piva, i sve tako neke opuštene stvari. Kad ste pod stresom, obratite se metalcu. Iskren savet.

Neki (ne-baš-toliko) moderniji trendovi. Emo. Nemam puno iskustva sa ovim ljudima. Zapravo živim u ubeđenju da emosi izražavaju svoje stavove isključivo na netu gde ne moraju nikoga da gledaju u oči dok pričaju, i gde zapravo mogu da iznesu misao kao što je "<3" kada pričaju o solaži. Jesam li ja jedini čovek na svetu koji smatra da je "emocore" oksimoron? Nazovite me čudnim. No, ovi ljudi zapravo imaju šta da kažu kad je muzika u pitanju. To je punk! Ali emotivan. Prvi put kad sam čuo, ideja mi se zapravo svidela. Nije da nema potencijala. Samo malo smanjiti dramu, dodati autentičnosti zvuku i *mua*.

Čovek, naravno, ne mora da vam bude Najbolji Prijatelj da bi vam činio dobra ako je jednostavno kafanski čovek. Tu ćete i jedan i drugi biti dovoljno pijani da ionako nema veze šta zapravo svira. Jeste li ikada za novu godinu prošli pored poluprazne kafane koja ionako ima samo četiri stola, gde svira živa two-piece muzika i pijani matorci se njišu u ritmu. EMOCIJA! Ima tu raznih sorti, naravno.

Živimo u Srbiji, jel tako? Znate šta je naredno na spisku? Nikad neću zaboraviti iskustva na tom polju. Doživljavao sam da ljudi iskreno pokušavaju da me konvertuju iz mojih ranih (ja kao mislio da su) alt-rock impresija ka tom čudnom čudnom podrhtavanju vazduha koje se naziva turbo-folk. Those were the days! Ispostavilo se da te stvari nisu baš moja šolja čaja, ali ostajem ipak večito zahvalan tim najboljim prijateljima koji su mi, možda, isforsirali najveći korak u širinu u mom dosadašnjem životu. Ne znam kako vaše iskustvo, ali meni se čini da folkera ima dve sorte. Jedni su koje zapravo baš briga za samu muziku - tu su jer je tekst na srpskom, pa ga razumeju, i ono - ima ljudi, družimo se, takoto. Ta sorta mi je prilično draga. Sa njima jednostavno ne razgovaram. Oni koje OBOŽAVAM su ljudi koji su zapravo ubeđeni da je turbo-folk zaista dobra muzika i koji veruju da iskreno uživaju u muzičkom doživljaju dok to slušaju. Ako ima takvih među čitalaštvom, svesrdno pozivam na razmenu mejlova, jer vezujem neke izuzetno poučne i pozitivne momente za manje-više svaki put kad sam razgovarao sa tako nekim. Avaj, linkovao bih nešto, ali ne umem.

Bajker! Eeeeeeee. Sreli ste li provincijskog mudraca koji "živi da prati belu liniju". Bajker po filozofskom opredeljenju, iako verovatno u životu nije video više od vespe. Uspeva da izgovori "hard rock" i "heavy metal" kao jedan izraz. Što se pića tiče, gori je od metalca višestruko. Ovaj je zapravo stvarno često uspeo da isprazni zalihe lokalne rupe (kako voli da je zove). Od ovog čoveka imaš puno da naučiš. Verovatno će imati neki sasvim autentičan hobi, tipa crtanje stripova vojničkim nožem na trupcima ili atletsko bacanje kamenčića u vodu. Pun je priča, i kad vam stvarno treba pomoć oko nečega, priskočiće bez pogovora. Čak i pijan. Naravno, neće mu smetati da pljujete njegov izbor muzike. Čak, rado će vam priskočiti u pomoć. Prosto duša od čoveka.

Recimo da vas Najbolji Prijatelj pozove da čujete "znaš bre onog DJ-a, mnogo je kul!". Uhvatite li se u zamku, zagarantovali ste sebi veče puno zabave i iznenađenja. Techno-freakovi su čitav jedan svet za sebe. Neko bi rekao da metalci ili emosi žive svoju muziku zato što dozvoljavaju da 80% njihovog života bude dominirano i na neki način obojeno (uglavnom tekstovima zapravo) muzikom koju slušaju. Moderan tehno je čitava jedna kultura i životni stil za sebe, koji kao da je ogradom odvojen od ostatka sveta. Ti ljudi u toku dana kao da nikad u životu DJ-a nisu čuli. Seriously, je li neko video zaluđenika elektronikom kako pevuši ili džuska dok ide na posao ujutro? Ako jeste, nađite ga i dajte mi njegov broj telefona.

Ljubitelje klasične muzike nećemo da pominjemo. Oni su mit.

Ako ste žensko, sigurno znate Ljigavog-Lika-Koji-Zna-Četiri-Akorda-Na-Gitari-I-Svaki-Put-Kad-Se-Okupljate-Na-Otvorenom-On-Kao-Sasvim-Slučajno-Ima-Gitaru Kod-Sebe. Ako ste muško, ne samo da ga znate, nego ste ga verovatno i tukli koji put. Ovde se ne radi toliko o muzičkom ukusu koliko o cilju koji opravdava sredstvo. Tako, pomenuti lik ne zna da svira pesme koje voli, već pesme koje se lako sviraju. O ovim ljudima nemam ništa lepo da kažem, sorry.

Preskočiću neke malo manje verovatne slučajeve, kao npr. da je vaš Najbolji Prijatelj (naglašavam) zaluđen blues, jazz, tradicionalnom kineskom, filmskom ili world muzikom. Ostaje samo još jedna stavka za kraj bez koje ovaj blog nikako ne bi bio potpun:

Ne do bog da vam je Najbolji Prijatelj proghead. Tipičan proghead će na (naizgled usputno) pitanje "A šta ti slušaš?" odgovoriti nekako neodređeno, na primer sa "Pa zavisi kako sam raspoložen" i produžiti sa poređenjem sopstvene muzike sa sijasetom drugih žanrova, usput pljujući ih i eventualno navodeći koliko godina ranije su progeri radili to što ovi šalabajzeri misle da su kao autentični. U opisu će biti upletena gomila naziva bendova za koje nikad niste čuli, koji će biti opisani do u bolesno sitne detalje, sa sve referencama na bitne albume, pesme, deonice dužine par sekundi, biografije, knjige o pojedinim studijskim muzičarima na pojedinim pesmama i tako dalje i bliže. Veoma intelektualna stvar. Da. Majkemi.

Sunday, February 20, 2011

Blues + rock + stereo = rain?

Slušamo pesmu. ^^


Jethro Tull - "To Cry You A Song"

Flying so high, trying to remember
how many cigarettes did I bring along?
When I get down I'll jump in a taxi cab
driving through London town
to cry you a song.

It's been a long time --
still shaking my wings.
Well, I'm a glad bird
I got changes to ring.

Closing my dream inside its paper-bag.
Thought I saw angels
but I could have been wrong.
Search in my case,
can't find what they're looking for.
Waving me through
to cry you a song.

It's been a long time --
still shaking my wings.
Well I'm a glad bird
I got changes to ring.

Lights in the street,
peeping through curtains drawn.
Rattling of safety chain taking too long.
The smile in your eyes was never so sweet before --
Came down from the skies
to cry you a song.

Završili smo sa slušanjem?
?








Nemoj slučajno da mi čitaš ovo ako nisi završio sa slušanjem.





E, ok. Nadam se da se nisi previše smorio. (tek ćeš muahahahah)

Dakle, ja ću da budem sada malo prepotentan i da pretpostavim da nema čoveka među čitalaštvom koji je slušao sa slušalicama. Zato ću sad da te zamolim da iskopaš negde neke slušalice (idealno koje ti pokrivaju uši, a ne buđave bubice) i da ponovo poslušaš pesmu. Zatvori oči, sedi negde gde ti je udobno, razmišljaj samo o muzici (sada kad znaš tekst). Prepusti joj se. Nek te solaže nose kojekude.


...


damdidam


lalala


E. :)

Lepo, zar ne? Ključna reč za razmišljanje danas je steeeeeeeereeeeeeoooooooooooooo. Uuuuuuuuuuuuuuuuu.

Koliko umetnosti ima u primeni tehnologije u ovoj pesmi, hmhm? Šta ti se čini da je blues, šta je rock, šta je prog? Kako bi izgledala pesma bez teksta? Kako bi izgledala pesma bez muzike? Who the fuck is Justin Bieber? Reci ti meni.

Sunday, February 13, 2011

Na čaju u Kanterberiju

Još uvek smo u Engleskoj (ne brinite, uskoro se šetamo malo levo-desno kojekude).
Kanterberijska scena je dobila ime po okrugu ili kakogod da se to zove u Engleskoj u kom su se u krug vrteli i muvali i pili piva prog rock muzičari koji su imali sav neki sličan šmek, bar što se muzike tiče. Na kraju se termin "Kanterberijska scena" više uopšte ne vezuje toliko za prostor koliko za stil. Elem, zanimljiva je činjenica da ne samo da su krali muzički ambijent jedni od drugih, nego su i sami muzičari dosta sarađivali, koketirali sa drugim bendovima i generalno se bavili tako nekim gadostima.
Muzika je uglavnom inspirisana jazz-om (više nego klasikom svakako), uz dosta melodičan rok prizvuk. Uglavnom je veoma veoma lepa za slušanje. Feelgood, štobisereklo. :) Ne mogu egzaktnije da vam opišem, a ne želim ni da pokušavam. Slušajte pa vidite. :)
Meni veoma drag primerak Kanterberijske scene: grupa Caravan i album In The Land of Grey And Pink (pesma dole se zove Nine Feet Underground)


Ako vam se dopadne pesma, osmotrite pored ovog i albume If I Could Do It All Over Again, I'd Do It All Over You, Waterloo Lilly i eeeeventualno For Girls Who Grow Plump In The Night (taj je malo ćudan).


Dalje, ne možemo pričati o Kanterberiju a da ne pomenemo Hatfield And The North. Oni su bili malo eksperimentalni. Nazvali grupu po nekom tamo znaku na autoputu. Hipsteri.


Elem, nešto u zadnje vreme istražujem o Kanterberijskoj sceni i uviđam da tu ima puno nečeg što ne znam i što treba da saznam, pa ću možda kasnije praviti novi blog kojim popunjavam esencijalnu materiju. (: Sada bih pomenuo još par bendova koji su mi kolko tolko poznati i koje mogu da preporučim na slušanje ako inače ovo do sad pomenuto miriše na nešto ukusno.

Camel. Imaju pun kofer (zapravo, 15ak, al ajd) albuma. Počni proizvoljnim redom, što se mene tiče.


Egg. Malo više orguljama upravljan zvuk. Kod Egg se mogu primetiti mnogi elementi očigledno povučeni iz klasike, a manje jazzy zvuk. Ipak, bili su tu i radili su sa tim ljudima na tome što se zove Kanterberi, i volimo ih jer su šašavi i jer im ime ima tri slova.


Toliko veselja za večeras. Želim vam lep san uz golf devojku koja prodaje čaj. (:


Sunday, February 6, 2011

Minimoog je šta?

Jedan od čestih članova grupe Yes (odlazio i dolazio ponovo četiri puta). Pionir primene sintisajzera u rok muzici. Izvrstan studijski muzičar i "live" izvođač. Na svojim albumima svirao uglavnom symphonic prog. *dun dun dunnnnnn* Rick Wakeman!

Započeo je karijeru kao studijski muzičar. Svirao za David Bowie-a. Nastavio je sa tim poslom i kasnije, kada je izgradio solo karijeru, i imao priliku da sarađuje sa sve nekim finim ljudima kao što su Elton John, Black Sabbath, Lou Reed.

Rick Wakeman je snimio mnogo albuma. I kad kažem mnogo, mislim MNOGO. Sa grupom Yes je prvi put bio u periodu Fragile - Close - Tales (koje smo prošli put pominjali), i onda se smorio, a ionako je već imao solo karijeru na koju je mogao da računa. Iz nje bi valjalo izdvojiti:

Iz 1973: The Six Wives Of Henry VIII.
Album ima šest kompozicija, svaka posvećena jednoj ženi Henrija VIII, a.k.a. "veselog kralja".


Ovde počinjemo da naziremo neke koncepte symphonic rock muzike. Kompleksnija forma, ispunjeniji zvuk, postepeno usložnjavanje aranžmana. Citiranje fraza iz klasičnih kompozicija. Sve je to još uvek, naravno, rokenrol.

1974: Journey To The Center Of The Earth
Album inspirisan romanom Žil Verna. Ovde se Wakeman dovoljno okuražio da na snimanje dovede čitav simfonijski orkestar i hor. Naravno, uprkos prisustvu klasičnog ansambla, zvukom još uvek dominiraju električne gitare i sintisajzeri. Pokušaj je ispao veoma uspešan. Ovaj album spada u spisak onih koje nikako nije dopušteno preskočiti u preslušavanju Wakeman-a.

1975: The Myths And Legends Of King Arthur And The Knights Of The Round Table

Povratak engleskoj tradiciji. Album zasnovan na mitovima o Arturu i njegovim vitezovima. Zvuk se jedino da opisati kao magičan.



Na tom gore snimku se vidi i kako Wakeman doživljava da izvođač treba da izgleda uživo. :)

Pažljiv slušaoc će na ovom albumu pronaći i korene progressive metal muzike. :(

Još jedan must-hear, u svakom slučaju.

Moj predlog pri preslušavanju Wakeman-a je da se držite čvrsto našeg dobrog drugara progarchives.com i preskačete sve što deluje kao da je "onako" a ne "omg savršeno revolucionarno najbolje u istorji rok muzike wtfbbq". (:

Sunday, January 30, 2011

Yes, čoveče!

Iste one markantne 1969 kada su King Crimson započeli svoje istraživanje muzike koje je dovelo do definisanja progressive rock žanra, još jedna ekipa engleza kreće sa sličnim pokušajima. Yes. Da, Yes. Da.

Početak ove grupe, ipak, nije ostavio toliki "landmark" kao King Crimson. Prva dva albuma (~Yes~ i ~Time And a Word~) više liče na traganje za sopstvenim zvukom nego bilo šta drugo. Album koji istinski počinje da oslikava klasičan Yes zvuk je treći - ~The Yes Album~.


Dečački glas Jon Anderson-a, gitara gospodina Steve Howe-a, lucidni tekstovi. To je Yes.

Naredni korak je bio uvođenje Rick Wakeman-a na klavijaturama. Ne šalim se - čovek je verovatno hands down jedan od najboljih klavijaturista u rok muzici. Nećemo se frljati diskusijom o tome ko je na vrhu vrhova - samo tvrdim da bi ovaj čovek morao biti negde veoma veoma visoko. Sa njime su Yes počeli da sviraju proto- verziju onoga što smo kasnije zavoleli kao "symphonic rock". Ideja je da se elementi simfonijske kompozicije uvedu u rok muziku. Pretenciozno, da; puno zamki, da; više blamaže nego umetnosti, da; ali nikako besmisleno ili neizvodivo. O simfu ćemo pričati tek. Elem, album ~Fragile~.


Naredni album ostaje u duhu "klasične" ere Yes. *Close to the Edge* je, inače, moj lični favorit. Sa akcentom na drugoj strani ploče na kojoj se nalaze "And You and I" i "Siberian Khatru". Pesme u koje sam spreman da se kunem kad razmišljam o sopstevnom ukusu. Smatrajte ovo uberpreporukom.


Bližimo se kraju priče. *Tales From Topographic Oceans* i ~Relayer~ zalaze u oblast "psychadelic rock" podžanra (o kom će takođe otompotom biti reči). Album Tales je must-hear za bilo koga ko smatra da muzika treba da u unutrašnjem oku slušaoca stvara kojekakve slike/vizije. Ako uspete da iskopate originalnu ploču, još i bolje. Omot je zaista izuzetno iskustvo.

Nastavak priče je drama. Ne bih oduzimao previše vremena na to - radoznali čitaoc može pronaći više nego dovoljno informacija o raspadanjima grupe i ponovnim sastavljanjima u dve paralelne formacije, koje se onda mešaju pa malo ovako pa malo onako, pa pod ovim ili onim imenima.

Treba reći još da sama grupa "Yes" nakon Relayer polako počinje da plovi u više pop-rock i new-wave vodama. Bilo je relapsa ka klasičnoj eri tu i tamo, nije da nije, ali rekao bih da vam je sasvim dovoljno domaćeg i ovde već izloženo. :)

Lepo slušanje želim.

Napomena:
Albume koje sam markirao sa ~ možete da ne odslušate i da i dalje imate šansu da skapirate kako zvuči bend. Ostavite ih za kasnije ako ste leni, ili vas iritira glas Jon Andersona.
* služi da obeleži ono što ako preskočite - glavu grizem.

Sunday, January 23, 2011

Kako se kaže "crimson" na srpskom?

Haug!
Ovde ćemo se naširoko i nadugačko baviti svime onime što se u svetu obeležava kao "prog rock", i još ponečim drugim sa strane. Neću smarati previše sa uvodima. Čak, eto, to je to.

Sve je počelo davne 1969. sa grupom King Crimson. Beše engleska i beše im dosadno. Ložili su se na buntovništvo rokenrola, ali imali su dosta veće ambicije od američkih seljaka koje su uzimali za uzore. Napravili su art-rock.

Grupa King Crimson se raspadala i sastavljala u novim formama nepojmljivo mnogo puta. Shodno tome, za njih se kaže da nemaju toliko stil koliko način razmišljanja. Predstavljam vam: In The Court Of The Crimson King.

Tradicionalnih 12 pesama je zamenilo 5. Podnaslovi su navođeni kao pesme da grupi ne bi bilo zakinuto na kinti od strane izdavačke kuće. Svaki pojedinačni muzičar virtuoz sopstvenog instrumenta. Omot albuma crtao programer koji je istovremeno slikar u pokušaju. Poetski tekstovi. Naravno, ništa od toga ne predstavlja istinske umetničke kvalitete albuma. Čak, neke te elemente smo već videli pojedinačno ili kombinovano kod jazz muzičara.

ITCOTCK je prvi album koji u formatu rok muzike dozvoljava sebi da istražuje emotivne doživljaje onako kako smo to kasnije počeli da zovemo "ambijentalna" muzika. S tim da je ovo sirovije. U ovom albumu se, pored očekivanih eklektičnih momenata (koje danas uglavnom vezujemo za tzv "ambijentalnu" kuziku) nalaze i koreni metala. Svih metala, naravno. Pesma "21st Century Schizoid Man" ovo odlično oslikava (pored toga što lomi prste nebrojeno mnogo Guitar Hero napaljenika)

Ostavljam vas sa Moonchild - prvih par minuta su u formi na koju smo manje-više navikli, a ostatak slobodna improvizacija.


Album može da vam se dopadne ili ne. Ne bih na to da utičem. Ono što se ne može poreći je da je svakolika umetnička muzika kasnije uzimala ovaj album za uzor. King Crimson su ti koji su nam skrenuli pažnju na činjenicu da u rok muzici može imati lepote, i na tome im hvala.