Sunday, January 30, 2011

Yes, čoveče!

Iste one markantne 1969 kada su King Crimson započeli svoje istraživanje muzike koje je dovelo do definisanja progressive rock žanra, još jedna ekipa engleza kreće sa sličnim pokušajima. Yes. Da, Yes. Da.

Početak ove grupe, ipak, nije ostavio toliki "landmark" kao King Crimson. Prva dva albuma (~Yes~ i ~Time And a Word~) više liče na traganje za sopstvenim zvukom nego bilo šta drugo. Album koji istinski počinje da oslikava klasičan Yes zvuk je treći - ~The Yes Album~.


Dečački glas Jon Anderson-a, gitara gospodina Steve Howe-a, lucidni tekstovi. To je Yes.

Naredni korak je bio uvođenje Rick Wakeman-a na klavijaturama. Ne šalim se - čovek je verovatno hands down jedan od najboljih klavijaturista u rok muzici. Nećemo se frljati diskusijom o tome ko je na vrhu vrhova - samo tvrdim da bi ovaj čovek morao biti negde veoma veoma visoko. Sa njime su Yes počeli da sviraju proto- verziju onoga što smo kasnije zavoleli kao "symphonic rock". Ideja je da se elementi simfonijske kompozicije uvedu u rok muziku. Pretenciozno, da; puno zamki, da; više blamaže nego umetnosti, da; ali nikako besmisleno ili neizvodivo. O simfu ćemo pričati tek. Elem, album ~Fragile~.


Naredni album ostaje u duhu "klasične" ere Yes. *Close to the Edge* je, inače, moj lični favorit. Sa akcentom na drugoj strani ploče na kojoj se nalaze "And You and I" i "Siberian Khatru". Pesme u koje sam spreman da se kunem kad razmišljam o sopstevnom ukusu. Smatrajte ovo uberpreporukom.


Bližimo se kraju priče. *Tales From Topographic Oceans* i ~Relayer~ zalaze u oblast "psychadelic rock" podžanra (o kom će takođe otompotom biti reči). Album Tales je must-hear za bilo koga ko smatra da muzika treba da u unutrašnjem oku slušaoca stvara kojekakve slike/vizije. Ako uspete da iskopate originalnu ploču, još i bolje. Omot je zaista izuzetno iskustvo.

Nastavak priče je drama. Ne bih oduzimao previše vremena na to - radoznali čitaoc može pronaći više nego dovoljno informacija o raspadanjima grupe i ponovnim sastavljanjima u dve paralelne formacije, koje se onda mešaju pa malo ovako pa malo onako, pa pod ovim ili onim imenima.

Treba reći još da sama grupa "Yes" nakon Relayer polako počinje da plovi u više pop-rock i new-wave vodama. Bilo je relapsa ka klasičnoj eri tu i tamo, nije da nije, ali rekao bih da vam je sasvim dovoljno domaćeg i ovde već izloženo. :)

Lepo slušanje želim.

Napomena:
Albume koje sam markirao sa ~ možete da ne odslušate i da i dalje imate šansu da skapirate kako zvuči bend. Ostavite ih za kasnije ako ste leni, ili vas iritira glas Jon Andersona.
* služi da obeleži ono što ako preskočite - glavu grizem.

Sunday, January 23, 2011

Kako se kaže "crimson" na srpskom?

Haug!
Ovde ćemo se naširoko i nadugačko baviti svime onime što se u svetu obeležava kao "prog rock", i još ponečim drugim sa strane. Neću smarati previše sa uvodima. Čak, eto, to je to.

Sve je počelo davne 1969. sa grupom King Crimson. Beše engleska i beše im dosadno. Ložili su se na buntovništvo rokenrola, ali imali su dosta veće ambicije od američkih seljaka koje su uzimali za uzore. Napravili su art-rock.

Grupa King Crimson se raspadala i sastavljala u novim formama nepojmljivo mnogo puta. Shodno tome, za njih se kaže da nemaju toliko stil koliko način razmišljanja. Predstavljam vam: In The Court Of The Crimson King.

Tradicionalnih 12 pesama je zamenilo 5. Podnaslovi su navođeni kao pesme da grupi ne bi bilo zakinuto na kinti od strane izdavačke kuće. Svaki pojedinačni muzičar virtuoz sopstvenog instrumenta. Omot albuma crtao programer koji je istovremeno slikar u pokušaju. Poetski tekstovi. Naravno, ništa od toga ne predstavlja istinske umetničke kvalitete albuma. Čak, neke te elemente smo već videli pojedinačno ili kombinovano kod jazz muzičara.

ITCOTCK je prvi album koji u formatu rok muzike dozvoljava sebi da istražuje emotivne doživljaje onako kako smo to kasnije počeli da zovemo "ambijentalna" muzika. S tim da je ovo sirovije. U ovom albumu se, pored očekivanih eklektičnih momenata (koje danas uglavnom vezujemo za tzv "ambijentalnu" kuziku) nalaze i koreni metala. Svih metala, naravno. Pesma "21st Century Schizoid Man" ovo odlično oslikava (pored toga što lomi prste nebrojeno mnogo Guitar Hero napaljenika)

Ostavljam vas sa Moonchild - prvih par minuta su u formi na koju smo manje-više navikli, a ostatak slobodna improvizacija.


Album može da vam se dopadne ili ne. Ne bih na to da utičem. Ono što se ne može poreći je da je svakolika umetnička muzika kasnije uzimala ovaj album za uzor. King Crimson su ti koji su nam skrenuli pažnju na činjenicu da u rok muzici može imati lepote, i na tome im hvala.